Pod pojmom „osiguranje i sigurnost“ podrazumijevamo „sve aspekte zaštitarskih usluga koje su zaštitarske tvrtke dužne pružiti ugovarateljima usluga sukladno zakonskim aktima i podaktima“. Zato bi bilo prirodno iza tog pojma staviti točku znajući da su ponuđene usluge doista na visokoj razini kvalitete. Nažalost, u praksi se često može susresti nadopuna koja glasi: „Ako ugovaratelji žele, mogu izabrati dio ili kombinacije određenih usluga iz ponude izvršitelja“.
U nemilosrdnoj tržišnoj utakmici nijedan pružatelj usluge neće dovesti u pitanje želje ugovaratelja usluge bez obzira koliko bi one bile različite od stvarnih potreba i procjena za doista učinkovitim osiguranjem ugovorenih objekata. Tu se susrećemo s pitanjem odgovornosti koja bi trebala biti podijeljena između pružatelja i ugovaratelja usluge. Zašto?
Svaka zaštitarska tvrtka koja započinje suradnju s ugovarateljem usluga dužna je dostaviti cjelovit „Plan osiguranja“. No, nerijetko smo svjedoci da osobe koje izrađuju te planove osiguranja ne poznaju gradivo koje trebaju primjenjivati ili ga, što je još gore, miješaju s ovlastima zaštitara i određenim člancima iz Zakona o privatnoj zaštiti, dodajući kojekakve članke iz kućnog reda, internih propisa i slično, nebitne za plan jer su općeniti i odnose se na zaštitare zaposlene kod određenog ugovaratelja.
S obzirom da su ugovaratelji usluga često nestručne osobe koje obični nisu sigurne što im uistinu treba, tj. imaju krivu predodžbu stvarnih potreba, pružatelj usluga trebao bi ugovaratelja prvo objasniti i upoznati ga s pojmom „osiguranje i sigurnost“. Ali realnost nam donosi upravo suprotno - pružatelji se dodvoravaju ugovarateljima, preuzimajući na sebe rizik poslovanja i odgovornost za izvršenje usluge, te dovodeći tako u opasnost svoje djelatnike -zaštitare. Najčešće takve poslovne suradnje dovode do neplaćanja usluge, pozivanja na ugovorene usluge koje nisu nužno u skladu s potrebama objekata ili Zakona, a u iznimnim situacijama do beskonačnog povlačenja po sudovima, pozivanja pružatelja usluga na famoznu „odgovornost“, a nažalost, često izazovu i štetu po neposrednog izvršitelja - zaštitara.
Zbog zaštite pružatelja usluga i samog ugovaratelja poslova, ovdje nećemo navoditi imena, iako će se velika većina zasigurno prepoznati u sljedećim primjerima.
Sramota broj 1.
Velik bankarski sustav s pripadajućim poslovnicama. Na razini uprave imaju jedan IT-odjel, nabava tehničke opreme (kamere, alarmi...) vrši se putem javnih natječaja, pri čemu bitnu ulogu igra cijena, dok se kvaliteta gleda kroz prizmu zadovoljavanja zakonskih minimuma. Pri otvaranju poslovnice poziva se izvršitelj tehničkih usluga, koji djeluje po zahtjevima dizajnera prostora i kvazi „šefova osiguranja“, s osnovnim znanjima o sigurnosti, iako oni rijetko komuniciraju s izvršiteljima usluga.
Odgovorne osobe u bankama imaju tek osnovno znanje o sigurnosti, ali postavljaju tehničku opremu po vlastitu nahođenju - bez konzultacija s izvršiteljima. Kamere su obično stavljene iznad djelatnica zbog kontrole brojanja i isplate novca, a ne zbog mogućih pljačkaša
Obično se sve svodi na odgovornu osobu poslovnice koja također ima tek osnovno znanje o sigurnosti. Ona postavlja tehničku opremu po vlastitu nahođenju - bez konzultacija s izvršiteljima tjelesne zaštite. Kamere su obično postavljene iznad djelatnica zbog kontrole brojanja i isplate novca, a ne zbog mogućih pljačkaša i razbojnika, ili su postavljene tako da većinu vremena u njih „udara“ odsjaj staklenih ploha ili izravna sunčeva svjetlost.
U poslovnicu kao „psihološki faktor“ uzimaju tek jednog zaštitara. Obično ga smještaju na sam ulaz, uz staklene plohe za koje je kod više ustanova utvrđeno da nisu neprobojne ili da imaju vrlo nizak stupanj neprobojnosti.
Posljedice? Izvršitelj preuzima odgovornost bez mogućnosti uvida u videonadzor poslovnice, ne može utjecati na kvalitetu tehničke opreme, nije u mogućnosti pokriti sve neuralgične točke poslovnice. U slučaju prepada počinitelja je nemoguće identificirati putem takve tehničke opreme. A nažalost, često je jedina osoba koja bi mogla identificirati napadača jer je za to obučena - zaštitar, koji bude ubijen.
I nitko ne postavlja pitanje odgovornosti jer je klijent minimalnim mjerama zadovoljio sve zakonske akte i podakte, pa svu štetu nanesenu kredibilitetu ili materijalno - snose pružatelji usluga.
Veliki bankarski sustavi dosjetili su se ugraditi novi sustav zaštite „dvostrukih“ vratiju sa skenerom. Međutim, uočeno je da skeneri većinom ne reagiraju na veće skupine metala, često su im tipke za ulaz potrgane ili neispravne, oboja vrata stoje otvorena, a staklene površine oko vratiju nisu neprobojne jer su takve prilično skupe.
Osobno sam obavljajući privatne poslove u poslovnici, okrenuvši se prema takvim vratima uz koja je i bankomat pa je frekvencija ljudi u tom prostoru velika, zamijetila da su vrata - širom otvorena. Na pitanje djelatnici zašto su vrata otvorena, jesu li možda u kvaru, ona mi je najnormalnijim glasom rekla da „malo luftaju prostor jer je u poslovnici gužva“. Žalosno...
Sramota broj 2.
Trgovački centar, kao ugovaratelj, pod udarom recesije zaključuje da bi bilo dobro smanjiti troškove osiguranja objekta. Po vlastitom nahođenju uklanja „nepotrebne“ pozicije:
- smanjuje radno vrijeme videonadzora s 12 na osam sati dnevno (iako centar radi od 09 -21), jedan je zaštitar zadužen za praćenje više od 20 kamera tijekom osam sati, dok je drugi - ukinut - detektivi kojih je na više od 40 trgovina bilo dvoje, što je ionako premalo, posve su ukinuti
- ulaz i izlaz robe u centralnom skladištu što su pratili zaštitari, također su ukinuti
- na objektu ostaju jedan zaštitar u prostoru trgovačkog centra i jedan u videonadzoru, dok je na ulazu postavljen još jedan – „kao psihološki faktor“
Trgovački centar zbog recesije odlučuje ukloniti „nepotrebne“ pozicije: smanjuje radno vrijeme videonadzora s 12 na osam sati dnevno, iako centar radi 12 sati, od dvojice zaštitara u nadzornom centru miču jednoga, a od dvoje detektiva – oboje
Izvršitelj je, ne želeći izgubiti posao, postupio po nalogu ugovaratelja, što je za posljedicu imalo sljedeće: - povećao se broj krađa; zaštitar u videonadzoru nije uočio nijedan pokušaj krađe; oštećena je imovina trgovačkog centra; ulazi i izlazi roba imali su manjkove.
No, ugovaratelj i dalje očekuje jednaku učinkovitost i preuzimanje odgovornosti za nastanak štete, što stoji i u Ugovoru. Nakon nekog vremena klijent izražava nezadovoljstvo, traži naplatu štete na koju ima pravo, poziva se na odgovorno poslovanje te nakon nekog vremena daje otkaz ugovora izvršitelju usluga, naplaćuje štetu i uzima sljedećeg pružatelja usluga pod istim uvjetima. Žalosno...
Sramota broj 3.
Skladište poluotvorena tipa s pripadajućom infrastrukturom, bez adekvatne vanjske rasvjete. Materija koja se prodaje raspoređena je po vlastitom nahođenju, bez poštivanja sigurnosnih mjera i procjene rizika, a krug samog skladišta iznosi cca 3000 m2.
Ugovaratelj je iz ponude odabrao samo sustav kontrolne ophodnje s elektropalicom i pripadajućim registracijskim pločicama, čija je mana što obično moraju poštovati zadani redoslijed, tj. rutu (na našem su tržištu dostupne jeftinije verzije koje su klijenti voljni platiti, dok se skuplje i naprednije verzije u pravilu odbacuju zbog „neisplativosti“).
Skladište kao ugovaratelj iz ponude je izabrao samo sustav kontrolne ophodnje s elektropalicom i pripadajućim registracijskim pločicama, a tijekom noći je tražio samo jednog zaštitara pa su lopovi, mjereći trajanje njegove ophodnje, uspješno krali materiju preko ograde
Posljedica? Ugovaratelj je tijekom noći inzistirao na samo jednom zaštitaru pa su lopovi, mjereći trajanje njegove ophodnje, uredno prebacivali materiju preko ograde, uvijek u suprotnom smjeru i intervalu od ophodnje. Jasno, opet je izvršitelj snosio nastalu štetu i odgovornost za naknadno ustanovljena otuđenja jer samo skladište nije bilo propisno organizirano, niti je vođena evidencija razmještaja materije po skladištu. Izvršitelju je narušen kredibilitet, od njega je naplaćena i šteta te je izgubio ugovor. Žalosno...
Ovakvih je primjera doista mnogo, jer unutar branše ne postoje institucije koje bi educirale, pripremale i postavljale određene sigurnosne mjere za zaštitu objekta kod samih izvršitelja usluga. Zbog prečesto nekorektne, najčešće i nestručne konkurencije, zanemaruju se realni aspekti sigurnosti, već se podilazi ugovarateljima koji najčešće nisu upoznati sa stvarnim sigurnosnim potrebama. Svi koji se prepoznaju u ovim primjerima pozvat će se na kompromisna rješenja. No, kako često znamo reći: „Kompromis je u sigurnosti - kad obje strane dobiju pola od onoga što ne žele“. A mnogi tek u praksi shvate što to zapravo znači.
Zbog tržišne utakmice i prevelike komercijalizacije same struke, dolazimo do toga da zaštitarska struka ruši samu sebe. Naime, police od odgovornosti zbog takvih događaja rastu, financijski se ne može napredovati i gubi se svaka dobit jer se sve svaljuje na izvršitelja, dok nitko ne postavlja pitanje odgovornosti i ugovaratelja usluge koji svjesno zanemaruje sigurnosne aspekte zbog vlastite štednje na sigurnosti...
Zar bi itko od njih pristao na takve uvjete da se uloge zamijene? Odgovor bi bio kategoričko NE.
Žalosno ... zar ne?
Izvor:
ČASOPIS ZAŠTITA zastita.info
U ovom je članku sadržano sve ono što ja, zaštitar, govorim več godinama, kako svojim kolegama, tako i odgovornim osobama korisnika usluge, te svojim nadređenima. Samo je problem da nitko od odgovornih ne želi slušati jednog iskusnog zaštitara sa malo mozga u glavi, koji shvača i vidi svu problematiku, misleči valjda da ja pričam samo toliko da pričam. A pritom ne shvačaju da je največa sigurnosna prijetnja upravo njihova nesposobnost i neznanje, te njihovo zatvaranje očiju pred problemom kojeg treba riješiti.
