Časopis Zaštita dotakao se teme koliko su zaštitari vješti strijelci. Ja ću se ove teme dotači malo šire. Naime kad je riječ o rukovanju vatrenim oružjem nije u pitanju samo vještina gađanja.
Prvi problem kod rukovanja vatrenim oružjem je poznavanje, odnosno nepoznavanje oružja, a to je največi problem zaštitarima, jer večina njih se s oružjem prvi puta sreče tek na obuci za zaštitara. Sama satnica od 15 sati rukovanja vatrenim oružjem nije ni izbliza dovoljna da se upozna s oružjem, a kamoli da se nauči rukovati oružjem.
Drugi problem je taj što zaštitari u velikoj večini slučajeva ne odrade ni najosnovnije stvari kad zadužuju oružje, kao što je provjera oružja. Neki su jednostavno ljeni za to, a neki na našu sramotu neznaju ni spremnik izvadit iz oružja, ili zatvoriti zatvarač kad ostane u stražnjem položaju. Tad ne razmišljaju na moguče posljedice kao što su: mogučnost da je metak u cijevi i da zbog toga nastrijele sebe ili druge, ili da u spremniku nema streljiva...
Treči problem je taj što se zaštitari ne obučavaju brzom potezanju oružja, manipuliranju oružjem, gađanju pokretnih meta ili gađanju iz pokreta, te gađanja u stresnim situacijama kada se simulira buku da se odvrati pažnja...
Četvrti problem je ono što je spomenuto u časopisu zaštita, zaštitari su loši strijelci. Zašto? Zbog nedostatka obuke, nepoznavanja oružja, nedovoljnog broja gađanja. Jednom godišnje ispaliti osam metaka ni u kom slučaju nije dovoljno da bi se mogla postiči zadovoljavajuča razina uvježbanosti.
Da sve svedem na najjednostavnije, jako velika večina zaštitara nezna zauzeti ni stav za gađanje, kako če onda nešto pogoditi.
Više vježbe, više edukacije, više kontrole, više gađanja, tek tada će se postiči zadovoljavajuči rezultati.
Mislim da nitko neželi da umjesto razbojnika strada blagajnica ili nečije djete, a jednom će se to dogodit, a onda će bit jako kasno tražit propuste koji su i sada itekako očiti.
Nema komentara:
Objavi komentar